37.5 C
Ljubuški
13.07.2024.
HomeArhivDŽAMIJA NESUH-AGE VUČJAKA

DŽAMIJA NESUH-AGE VUČJAKA

TARIH DŽAMIJE NESUH-AGE VUČJAKA

U najstarije pisane spomenike Ljubuškog u osmanskom periodu mogu se svrstati poimenični porezni popis sandžaka vilajeta Hercegovine 1475/1477., dvije vakufname Ćejvan-ćehaje, sina Abdurahmana 1554. i 1558., tarih džamije Nesuh-age Vučjaka na Gradu 1558/1559. i njegova vakufnama 1564/1564. godine.

U Nesuh-aginoj vakufnami se navodi da je vakif sagradio dvije džamije, u Ljubuškom i u Mostaru: „Spomenuti vakif je izdvojio iz svoga najčistijeg dijela imetka i onog najboljeg što je dobio, za potrebe dvije časne džamije koje je podigao. Jedna od njih je u kasabi Mostar-neka je Allah sačuva-druga u tvrđavi Ljubuški-neka je Allah sačuva od upada kaura.” (1)

Džamija u blizini ljubuške tvrđave sagrađena je 966. ili 1558/1559. godine, nekoliko godina prije zakonske verifikacije vakufname pred mostarskim kadijom. Na kamenoj ploči uzidanoj iznad ulaza u džamiju uklesan je tarih u prozi na arapskom jeziku u dva reda u lijepom dželi-nesh pismu:

„Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju,
u smislu naređenja Uzvišenog Allaha:

‘Allahove bogomolje podižu samo…’
sagradio je dobrotvor dizdar Nesuh,
sin Abdulaha, godine 966.”

Osnovni podaci o imenu vakifa samo se formalno ne slažu u potpunosti na napisu i u vakufnami. U napisu je uklesano „dizdar Nesuh, sin Abdulaha”, a u vakufnami samo „Nesuh-aga”. To suštinski potvrđuje da se radi o istom vakifu, jer je dobro poznato da je svaki dizdar ujedno bio i aga mustahfiza (čuvara) određene tvrđave. Nesuh-aga bio je vrlo bogat i uspješan ratnik. Zbog zasluga u borbi s Mlečanima na granici, ubrzo poslije gradnje džamije u Ljubuškom, premješten je na neku novu, višu, dužnost u Mostar, gdje su njegovi potomci bili od 1706. do 1835. godine kapetani grada. Ovaj Ljubušak se s pravom smatra jednim od pet osnivača grada Mostara.

U Mostaru je podigao potkupolnu džamiju („džamija pod lipom”) prije 1564. godine (kad je napisana vakufnarna), mekteb i zavještao 123.000 dirhema, 28 dućana u mostarskoj čaršiji, jednu radionicu za preradu kostrijeti i mlinice na Radobolji i u Studencima. Vakif je predvidio određenu sumu i za opravku mostova na Radobolji i Trebižatu.

Kad se uporede tarih Nesuhove džamije u Ljubuškom s onim iznad glavnog ulaza prelijepe Karađoz-begove džamije u Mostaru, sagrađene godinu dvije prije one u Ljubuškom (965, odnosno 1557/1558. godine), nalazi se dosta sličnosti u vrsti pisma i načinu klesanja. Po svoj prilici, oba tariha uklesala je ista ruka nekog darovitog dubrovačkog majstora. Sastavni dio tariha je navod iz Kur’ana, kao u Karađozbegovoj i drugim džamijama. (2)

Čuveni putopisac Evlija Čelebi želio je 1664. godine posjetiti i Ljubuški, ali su ga vojnici kule Norin odvratili od toga, jer se tada ljubuško područje smatralo vrlo rizičnim za putovanje. Tako je izostao opis ljubuške kasabe, ove džamije i tariha.(3)

Tarih nad ulaznim vratima džamije postojao je sigurno 1932. godine: „Nedaleko grada (Turci) podigoše džamiju. Napis (tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju. Sudeći po tom napisu i po vakufnami, ovu džamiju je pravio Nesuh-aga Vučjak. Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije. To je najstariji dio grada Ljubuškog, danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi.”(4)

Prolazile su godine, a o tarihu se jedino znalo da je u Italiji. Ugledni novinar i publicista Hajrudin Mehmedbašić, ljubuški zet* i veliki zaljubljenik u ljubušku prošlost, posebno u njegovu kulturnu baštinu, deset godina poslije njegovog nestanka, piše: „A i stari Hercegov grad koji su Turci bili porušili, možda broji svoje posljednje dane. Italijani nisu ni njega ostavili na miru. Za vrijeme rata podigli su u ruševinama tri barake od betona pa odatle vršili zlodela po Ljubuškom i okolnim selima. Sa jedne porušene džamije iz 16. veka skinuli su čak i tarih (napis o gradnji) i odneli ga nekud u Italiju.” (5)

O vremenu i načinu na koji je nestao tarih nije bilo nikakvih spomena u našoj historiografiji do 1976. godine, kao ni u glasilima pojedinih institucija nadležnih za evidenciju i zaštitu spomenika. Tajna je otkrivena 1976. godine, kad je naš ugledni arabista Muhamed Mujić objavio naučne dokaze da se tarih džamije Nesuh-age Vučjaka nalazi u vrtu vile „La Casarella”, u Ravelu, malom mediteranskom gradu blizu Napulja. Njegovo istraživanje temeljilo se na radovima orijentalista G. Omana i R. Kôberta, koji su prije njega dali naučno tumačenje ovog tariha i na analizi objavljene izvorne, vrlo obimne, historijske građe koja se odnosi na južnoslavenske zemlje u sastavu Osmanske carevine.

Istaknuti italijanski arabista i lingvista Đuzepe Oman (Giuseppe Oman) vidio je neki napis na arapskom jeziku uklesan u kamenoj ploči u vrtu vile „La Casarella” u mjestu Ravello u blizini Napulja. Rad o tome objavio je u  „Analima” Orijentalnog instituta u Napulju s faksimilom, prijepisom i prijevodom tariha na italijanski jezik. Autor je pretpostavio da bi napis mogao potjecati iz nekog muslimanskog mjesta u blizini istočne obale Jadrana. (6)

Drugi rad o nepoznatom tarihu iz pera njemačkog naučnika R. Kôberta, s prijevodom na njemački jezik, dobrim dijelom oslanja se na Omanova tumačenja. Kóbertov prijevod tariha na njemački jezik Muhamedu Mujiću ustupio je Salih Hadžalić, vjerovatno pripadnik ljubuške kapetanske porodice Hadžalić.

Pored naučne analize radova navedenih autora, Mujić je svoju tvrdnju o porijeklu tariha potkrijepio kazivanjem upućenog Ljubušaka Mehe Daupovića:

,Medutim, u starijoj generaciji Ljubušaka ima ljudi koji se sjećaju kad je jedan oficir talijanske vojne jedinice, koja je za vrijeme drugog svjetskog rata bila stacionirana u Ljubuškom, prilikom povlačenja skinuo napis sa džamije i ponio ga sa soborn. Daupović Meho, rođeni Ljubušak, sada nastanjen u Sarajevu, pričao mi je da je negdje 1948. godine, odnosno 1949. godine, na inicijativu tadašnjeg predsjednika Narodnooslobodolačkog odbora Ljubuški, trebalo da bude osnovan Zavičajni muzej u Ljubuškom, te da je u svrhu prikupljanja muzejskih eksponata, između ostalog, upućen zahtjev nadležnim organima da se diplomatskim putem zatraži od talijanske vlade restitucija odnesenog napisa s džamije Nesuh-age Vučjakovića u Ljubuškom, ali do toga nije došlo.”

U zaključku studije o tarihu Mujić piše: „Na osnovu izloženog može se zaključiti da arapski epigraf iz Ravella potječe sa džamije Nesuh-age Vučjakovića u Ljubuškom, koji je, prema ovome napisu, zauzimao položaj dizdara, što ranije nije bilo poznato u našoj historiografiji. Epigraf je, bez sumnje, uklesan rukom istog lica koje je izradilo i napis na džamiji zaima Muhamed-bega, poznatog pod imenom Karađoz-beg, u Mostaru, u kojem nalazimo određene elemente karakteristične za oba napisa.” (7)

Za nestanak tariha znalo se u ljubuškim mahalama od prvog dana, ali, naravno, nije postojala nikakva mogućnost da neko od Ljubušaka intervenira kod talijanskih vojnih vlasti da se tarih vrati na svoje mjesto. Talijanskom časniku bilo je svejedno što je otuđivanjem tariha nepovratno odnio bitan dio autentičnosti najstarije ljubuške džamije.

Srećom, Vakufska direkcija u Sarajevu je, prije nestanka ploče s tarihom, u februaru 1943. godine, uputila svim kotarskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima dopis da odmah pristupe procjeni štete na vakufskim objektima i o tome je izviješće. Nekoliko dana nakon odlaska talijanskih vojnika Kotarsko mearifsko-vakufsko povjerenstvo u Ljubuškom zadužilo je tri svoja člana i dva svjedoka da procjene štetu pričinjenu vakufskim objektima i da o tome podnesu izvještaj koji će se proslijediti Vakufskoj direkciji u Sarajevu.

Tekst zapisnika sa sjednice Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva održane 20. juna 1943. godine glasi: “Predmet: Prispjeli akt od Vakufskog ravnateljstva da se za sve pričinjene štete na vakufskim objektima prijave podnesu. Odbor zaključuje da se odredi odmah uvid na licu mjesta gdje je šteta počinjena i da se nakon uvida procjeni sa svjedocima. U tu svrhu Odbor delegira Čolić Adema, građevinskog rnajstora, Muslibegovića Ahmeda*, imama i Lalić Mustafu, muteveliju, kao svjedoke Mahić Arifa, trgovca i Mahić Muhameda, trgovca, a ispred odbora radi sveopće kontrole predsjednika g. Ibrahima Gujića i odbornika g. Sabita Konjhodžića. Po gornjem zaključku se imade žurno postupiti da bi se moglo svojevremeno odposlati Vakufskom ravnateljstvu u Sarajevo”. (8)

Procjena štete koje su počinile italijanske vojne vlasti u mahali Grad i haremu Musala izvršena je na licu mjesta 28. juna 1943. godine. Izvještaj su potpisali (sačuvan koncept u rukopisu, kbr. 28/43), Ahmed ef. Muslibegović, imam džamije Gožulj, Lalić Mustafa, mutevelija vakufa i Čolić Adem, građevinski poduzetnik, u skladu sa rješenjem br. 2366/43 od 23. februara 1943. Vakuf. ravnateljstva u Sarajevu i zaključkom odborske sjednice Kotar. vakuf. mearif. povjerenstva održane 20. 6. 1943. godine:

“Prema gornjem zaključku smo se uputili dana 28. 6. 1943. u Grad mahalu, te smo po obilasku i mjerenju ustanovili da su vakufski objekti oštećeni, a i sasvim poništeni i to:

  • Pregledom džamije je ustanovljeno da je zgrada džamije, koja je duga 10 m, široka 7 m i visoka 5 m, tako je poništena da je skroz poništen pokrov, te tavan gornji i donji sa tri prozora, samo su ostali zidovi neoboreni i prema ovom oštetu smo procijenili na iznos Kn 300.000.
  • Namještaj džamije kao i mrtvački pribor sasvim poništen, te smo procijenili na iznos Kn 20.000.
  • Munara 5 m skroz oštećena, avlija sa dvorištem 30 m 2, zid sasvim uništen i čatrnja uz džamiju sasvim neupotrebljiva, te smo procijenili na iznos Kn 200.000.
  • Harem (groblje) suhog zida 270 m 2 poništen sasvim kao i stabla od trešnje i dr. Šume sve isječeno i poništeno i procijenili smo na iznos Kn 200.000.

Istog dana uputili smo se na lice mjesta u vakufski harem Musala te smo ustanovili pričinjenu štetu i to 30 m zida poništeno sa jednim vratima, pak smo procijenili na iznos Kn 20.000.

Navedena ošteta i sasvim poništeno jest počinjeno od strane italijanske vojne oružane sile, reg. 93. i 94., prigodom boravka u Ljubuškom (naknadno upisano rukom između redaka: ‘sa napomenom da materijal sa helać i poništ. vak. obj. jest italijanska vlast upotrebila u vojne svrhe’, o. a.). Ovaj izvještaj zaključujemo i vlastoručno potpisujemo.

Ljubuški, 28. 6. 1943. Članovi komisije: Adem Čolić, Ahmed Muslibegović, Mustafa M. Lalić.

Svjedoci: Arif Mahić, Mahić Muhamed.

Pečat Kot. vak. mearifskog povjerenstva Ljubuški. Slažemo se sa gornjim izvještajem. Predsjednik Ibrahim Gujić, član odbora S. Konjhodžić.

Pečat Kot. poglavarstva Ljubuški.

Istinitost prednjeg izvještaja potvrđuje:

Ljubuški, dne 12. srpnja 1943. godine     Načelnik Kraljević (uz Vl. potpis).”

U izvještaju se ne navodi nestanak tariha. Malo je vjerovatno da bi imam, mutevelija i drugi članovi komisije propustili da ga upišu, Što navodi na pretpostavku da je naknadno skinut sa porušene džamije koji dan poslije 28. 6. 1943. godine. Na to upućuje i dokument o procjeni štete na vakufskim objektima u Ljubuškom 1945. godine (bez punog datuma, pečata i potpisa) u kojem se navodi da su talijanski vojnici naknadno izvadili historijski vrijedan tarih i poslali ga u Rim:

  • Džamija u mahali Grad je otećena: Zidovi sa pokrovom, namještaj, mrtvački pribor, munara, avlija sa dvorištem, te harem sa zidom, voćkama i drugim stablima, šteta 113,000
  • Naknadno izvadili Talijani napis (tarih) kao istorijski vrijedan i otposlali u Rim 100,000
  • ,Musala” harem sasvim oštećena i poništena šteta 35,000
  • Zgrada „Mekteb”—zgrada sa svom pokretnom imovinom poništena 82,000
  • Šest harema poništeni i oštećeni 140,000
  • Džamija „Žabljak” sa medresom i dva dućana—oštećeni i poništena 100,000
  • Proboj selo. Jedan harem poništen i oštećen 50,000
  • Šehiti vakuf koji ima na više mjesta poništen 5,000
  • Vitina oštećeni vakuf harem sa svim znakovima i ostalim poništeno
    Mekteb sa zgradom i svom pokretnom imovinom poništeno-oštećen 15,000
  • „Krehić džamija” sa 2 vrata i čatrnja oštećena 35,000
  • Kuća vakuf ‘iGožulj” (Crkvica) oštećena 15,000
  • Kuća vakuf „Iršad” Žabljak oštećena 22,000
  • Ukupno 803,700
  • Kancelarija Kotarskog mearifsko-vakufskog povjerenstva* sa svim priborom
    djelomično ili sasvim poništena 150,000
  • Ukupno 953,700

Mjesni Narodni odbor u Ljubuškom izdao je pod up. br. 85., 6. septembra 1945. godine Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu potvrdu da je ono kao oštećenik podnijelo prijavu o pričinjenoj ratnoj šteti na vakufskim objektima. Komisija za ratnu štetu za srez Ljubuški, up. broj 490/45. od 18. septembra 1945. godine, donijela je zaključak da se ratna šteta pričinjena oštećeniku Sreskom vakufsko-mearifskom povjereništvu u Ljubuškom kao ustanovi Islamske vjerske zajednice procjenjuje na ukupno 772.000 dinara, od toga šteta na imovini 620.000 dinara i šteta zbog izgubljene dobiti 152.000 dinara. (9, 10)

Nadahnut Mujićevim otkrićem Džemaludinović 1977. godine piše:

„Poučna je sudbina nestalog napisa s džamije Nesuh-age Vučjakovića u Ljubuškom. Taj je napis odnesen čak u Ravello u Italiji za okupacije 1941-1943 godine. To je učinio neki fašistički oficir. Niko kod nas nije alarmirao o nestanku tog napisa.Kao da se nije ništa ni dogodilo. O tome se napisu tek nešto saznalo iz jedne talijanške studije.” (11)

Kancelarija Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva nalazila se u zgradi mekteba. Namještaj mekteba i arhiva Sreskog mearifskog povjerenstva skoro su potpuno uništeni za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Hafiz Ahmed ef. Muslibegović, sin Ibrahima, rodio se u Mostaru 1888. godine, gdje je završio mekteb, ruždiju, medresu i hifz. Od 1916. do 1918. godine služio je u Pardubicama u Čehoslovačkoj kao vojni imam. Nakon završetka Rata vratio se kući, gdje je radio kao džematski imam u Mostaru, Herceg Novom i u Ljubuškom od marta 1943. godine. Umro je u Ljubuškom 21. aprila 1944. godine, gdje je i sahranjen. (Hasandedić H., Hafizi Mostara i bliže okoline, Takvim, 1977.)

Supruga novinara i publiciste Hajrudina Mehmedbašićaje Sadija, kći Alije ef. Mahića, mujezina gožuljske džamije.

  1. Vakufname iz Bosne iz Hercegovine (XV-XVI vijek), Vakufnama Nesuhage Vučjaka, Prijevod Muhameda A. Mujića, Orijentalni institut, Sarajevo 1985.
  2. Mujezinović M., Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo 1982.
  3. Evlija Čelebi, Putopis, Odlomci ojugoslovenskim zemljama, Preveo, napisao uvod i komentar Hazim Šabanović, Publishing, Sarajevo 1996.
  4. Gujič K., Tvrdi hercegovački grad Ljubuški i njegovi gospodari, Jugoslavenski list, 1932, 291, 9.
  5. Mehmedbašić H., Kuća na stećcima, Borba, 1953, 248, 8, od 4. oktobra.
  6. Oman G., Notizie su una inscrizione con caratteri arabbi a Ravello, Annali Instituto orientale di Napoli, nuova serie XIX (volume 29), Fascicolo 2, p. 266-268.
  7. Mujić MA., Arapski epigraf iz Ravella potječe iz Ljubuškog, Prilozi za orijenta/nu filologiju XXII – XXIII/1972-73, Sarajevo 1976, 191-202.
  8. Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Ljubuškom, Sjednički zapisnik za 1943. godinu.
  9. Arhiva imamata džemata u Ljubuškom.
  10. Protokol Sreskog vakufsko-mearifskog odbora za 1943. godinu.
  11. Džemaludinović M., Čuvanje kulturnog inventara u vlasništvu Islamske zajednice, Takvim za 1977. godinu

VAKUFNAMA NESUH-AGE VUČJAKA

Vakufnama je sudski dokument o zaviještanju imetka. Sastoji se od uvodnog, glavnog i završnog dijela. Ovjerena je klauzulom kadije i potpisima i pečatima svjedoka. Uvodni dio (ekspozicija) sadrži zahvalu Bogu, ime vakifa i njegova razmišljanja o prolaznosti ovog svijeta. Vakif donosi odluku o zaviještanju svog imetka za Božiju ljubav i općedruštvenu korist, uvjeren da je činjenje dobrih djela pravi smisao života. U glavnom dijelu (dispoziciji) vakif detaljno izlaže predmet, uvjete i svrhu uvakufljenja, bira službenike vakufa i određuje im plaće. Završnim dijelom (legalizacija) nadležni kadija uvodi u sidžil tekst vakufname i donosi presudu o valjanosti i izvršivosti uvakufljenja, s datumom i imenima prisutnih svjedoka. U jednom dijelu vakufname inscenira se odustajanje vakifa od uvakufljenja i suprotstavljanje mutevelije, da bi na kraju kadija donio presudu o pravnoj valjanosti i neopozivosti vakufa.

Vakufnama Nesuh-age Vučjaka napisana je u Mostaru, na arapskom jeziku, od 25. decembra 1564. godine do 3. januara 1565. godine. Tekst je očuvan. Fotokopija vakufname od 12 snimaka čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, D., brł 1340. Vakufnamu je preveo na bosanski jezik i objavio učeni Muhamed Mujić 1985. godine:

„(Hvala) Onome Koji vidi u tmini utrobe živih bića, Onome Koji govori divnim (jezikom Objave i tumačenja), Onome Koji nema druga, vezira, savjetnika, niti pomoćnika; Onome Koji se ne može prispodobljavati i uspoređivati s ostalim bićima i koji nema sebi ravna.
Očitujem da nema drugog boga osim Allaha, Koji nema druga; da je učinio da upravljanje svijetom, bez obzira na koga se odnosilo, pripada Njemu samom. Očitujem da je Muhamed njegov rob i poslanik, koji je upućen svima ljudima i džinima.

Zatim, ovo je šerijatska listina i jasna isprava koje se treba pridržavati, čija sadržina govori, a smisao izražava da je dobrotvor Nesuh-aga, neka Allah primi njegova dobra djela i udvostruči njegova dobročinstva, spoznao da je ovaj svijet prolazan, i što čovjek pojede, to uništi; što obuče, to pohaba; a što da u dobrotvorne svrhe, to ga ovjekovječi, te da je vakuf od šire koristi i najpodesniji način da se učini trajno dobročinstvo i nagrada kod Gospodara ljudi. Također je spoznao da je vakuf trajno dobro djelo i da se koristi od njega obnavljaju kroz stoljeća, i da se njegovi prihodi unapreduju smjenom dana i noći. On se podsjetio i onoga čiji se smisao navodi u hadisu: Kad i umre čovjek, prestaje njegovo djelovanje, izuzev u tri slučaja: ako ima čestito dijete koje će se moliti za njega; ako ostavi neki nauk kojim će se ljudi koristiti ili ako ostavi trajno dobro djelo. Zato je odlučio da uvakufi:

-svih 28 dućana koji se nalaze u čaršiji kasabe Mostar;

-jednu posebnu prostoriju koja je poznata pod nazivom karhanei muytab;

-svih 8 vodeničnih vitlova;

-obje mlinice, od kojih je jedna na rijeci Radobolji, a druga na rijeci Studencima.

Nema potrebe detaljnije određivati te objekte, jer su općepoznati.

Spomenuti vakif izdvojio je iz svoga najčišćeg dijela imetka i onog najboljeg što je dobio sredstva za potrebe dvije časne džamije koje je podigao. Jedna od njih je u kasabi Mostar, neka je Allah sačuva, a druga u tvrđavi Ljubuški, neka je Allah sačuva od upada kaura. (Naznačena sredstva, također, određena su) za potrebe dva mekteba i za popravak mosta na rijeci Radobolji i drugog mosta na rijeci Trebižatu kad to bude potrebno.

Spomenuti vakif, neka ga Allah poštedi od briga, odredio je da se navedena svota novca daje pod interes (murabehu), na način određen Šerijatom, tako da se od svakih datih 10 dirhema dobije godišnje 11 i 1/2 dirhema. (Novac će se davati pod interes) uz jak zalog i sigurna jamca. (Novac) se neće davati licima od kojih bi bilo teško utjerati dug, kao što je čovjek pod stečajem, gospodar, vojnik, pokvarenjak, spletkar, lažov i slični. To isto (vrijedi i u slučaju) davanja u zakup dućana i mlinskih vitlova da ne bi došlo do nanošenja štete vakufskoj imovini. Ukoliko bi došlo do nekog kvara (u tim objektima) zbog neodgovornog ponašanja mutevelije, (on je dužan nadoknaditi) štetu (koju je prouzrokovao).

Navedeni vakif također je odredio da se od interesa (ribha) koji se dobije na (naznačenu) svotu novca i od zakupnine od ranije navedenih nekretnina (isplaćuje) svaki dan po 2 dirhema za obavljanje dužnosti hatiba u časnoj džamiji koja se nalazi u kasabi Mostar i po 5 dirhema za obavljanje dužnosti imama. Također je odredio da lice koje bude imam u toj džamiji uči po dva džuza uzvišenog Kur’ana i da mu se isplaćuju po 2 dirhema svakog dana; da uči suru Ja-Sin poslije jutarnje molitve, za dušu vakifa, i da mu se za to isplaćuje 1 dirhem svakog dana; da uči u podne po jedno ašere iz Kur’ana i da mu se za to isplaćuje po 1 dirhem svakog dana.

(Vakif) je odredio da dužnost imama i hatiba vrši mevlana Sejid Abdulgani do kraja života.

Također je odredio da mujezinu njegove džamije pripadnu 4 dirhema svakog dana te da uči svakog dana po jedan džuz Kur’ana i da mu za to pripada po 1 dirhem svakog dana. On je odredio da Muhamed, mudželit, obavlja dužnost mujezina do kraja života.

(Vakif je također odredio) da kajimu njegove džamije svakog dana pripada 1 dirhem. (Osim toga) odredio je da kajim uči po jedan džuz Kur’ana i da mu se isplačuje po 1 dirhem svakog dana. Još mu je odredio pola dirhema za vršenje dužnosti vodonoše.

(Vakif) je isto tako odredio po 1 dirhem svakog dana za nabavku svijeća i hasura.

(Vakif) je odredio da mualimu pripada po 4 dirhema svakog dana, (za vršenje mualimske dužnosti) te da uči po jedan džuz Kur’ana i da mu se isplaćuje po 1 dirhem (za to).

Sve što je (do sad) rečeno odnosi se na potrebe časne džamije koja se nalazi u kasabi Mostar.

Što se tiče potreba časne džamije koja se nalazi u tvrđavi Ljubuški (vakif) je odredio (sljedeće): po 2 dirhema svakog dana za vršenje dužnosti imama; imam svakog dana treba da uči po jedno ašere iz časnog Kur’ana u podne i da mu se za to isplaćuje po 1 dirhem. Odredio je da mevlana Muslihudin hodža, sin Hasanov, vrši dužnost imama i hatiba do kraja života.

(Vakif) je također odredio da mujezinu njegove džamije svakog dana pripadaju po 3 dirhema. (Osim toga) odredio je da mujezin uči po jedan džuz Kur’ana svakog dana, i da nagradu od toga pokloni za dušu Šemse-hatun, a da mu se isplaćuje po 1 dirhem svakog dana.

(Vakif) je (isto tako) odredio da kajimu (njegove džamije) svakog dana pripadaju po 2 dirhema i odredio je da Uvejs-aga uči svakog dana po dva džuza Kur’ana da nagradu (sevab) od toga pokloni za dušu Selime-hatun i za dušu Zelihe-hatun. (To će) također (vršiti) njegova djeca i djeca njegove djece, ukoliko budu podobna

(Vakif) je isto tako odredio da Uvejs-aga obavlja dužnost nazira nad svim njegovim vakufima i da mu se za to isplaćuje po 1 dirhem svakog dana. (Tu dužnost), također, (kasnije) će vršiti njegov najčestitiji sin, i tako redom, s generacije na generaciju, dok bude potomaka

(Vakif) je odredio da mualimu pripadaju po 2 dirhema svakog dana, te da uči po jedan džuz Kur’ana svakog dana i da nagradu od toga pokloni za dušu Aliahova poslanika (Muhameda), neka je mir s njima i neka Aliah usliši (molitvu) (svakog) onoga ko kaže: ‘Amin!’ zato će mu se isplaćivati po 1 dirhem svakog dana.

(Vakif) je odredio da kadiji (koji bude na dužnosti u Mostaru), u jednom odredenom vremenu, pripada 1 dirhem svakog dana za vršenje dužnosti nadzornika nad vakufima (spomenute) dvije džamije časne; da muteveliji svih vakufa svakog dana pripada po 14 dirhema i da će kajim u svakoj od dvije časne džamije biti rekib.

Ko bi napustio svoju službu bez nekog, na Šerijatu zasnovanog, razloga, bit će zabilježeno i o tome će se obavijestiti mutevelija. U tom slučaju od njega će se oduzeti ono što je primio za taj dan.

Novac koji preostane prilikom obračuna (koji se pravi) na početku svake godine čuvat će se kod mutevelije, (ali) uz znanje kadije. Od toga će se isplaćivati za potrebe opravke, evidentiranja u sidžilu kadije i pohrane (predmeta) kao i nagrada licu koje bude dovelo dužnika (pred kadiju) i ostali troškovi koji budu neophodni.

(Vakif) je pridržao sebi pravo razrješavanja i postavljanja pojedinih službenika do kraja života. Poslije (njega to) će vršiti njegov najstariji potomak koji bude nadzornik nad vakufom, i tako s koljena na koljeno. (Vakif) je također odredio da dužnost mutevelije i svih (drugih) službi vrše najčestitiji među njegovim potomcima.

Pošto je vakif donio odredbe i propisao uvjete (vezane za uvakufljenje), predao je sve što je uvakufio, novac i nekretnine u cijelosti muteveliji koga je postavio za sprovođenje uvakufljenja i njegovo upisivanje u kadijski sidžil, i kad bude donesena sudska presuda (o valjanosti uvakufljenja), da je sprovede i primijeni kako to odgovara dužnosti mutevelije.

Spomenuti vakif počeo je zahtijevati da mu mutevelija povrati ono što je od njega preuzeo, shodno (principu) da je nevažeće uvakufljenje novca, kako je poznato i uobičajeno, kao i u smislu (principa) po kojem nije uopće potrebno da se (uvakufljeni novac) predaje u ruke mutevelije, a što je zasnovano na mišljenju najvišeg Šerijatskopravnog autoriteta, velikana uglednog i neizmjerno dubokog mora, uzora šerijatskopravnih učenjaka, gospodina Ebu Hanife en-Numana el-Kufija, neka mu Allah ukaže Svoju vidljivu i skrivenu dobrotu! Valjanost uvakufljenja novca, prema mišljenju imama Zufera, dopušta odustajanja, jer uvakufljenje novca, po njemu, nije obavezno. (Mutevelija) je odgovorio da je uvakufljenje novca punovaljano prema mišljenju spomenutog učenjaka, iako ne podliježe obaveznosti, ali je obavezno kod dvojice vrlih i savršenih šerijatskopravnih učenjaka.

Kako ne, kad postoji jednoglasnost u stavu da je odluka kadije o kojoj su se složili mudžtehidi kod svih njih važeća i treba da se sprovede, a ne može se poništiti, i svi su dužni da je prihvate, održe i sprovedu.

Nema sumnje da valjanost uvakufljenja, po mišljenju njih dvojice, posebno nakon što bude izvršeno uručivanje muteveliji, za sobom povlači izvršivost. Time su bili završeni (navodi) tužbe mutevelije i on je zatražio od kadije presudu koja bi bila zasnovana na ispravnom mišljenju (spomenute dvojice imama) i da bude zasnovana na njihovom ispravnom stavu.

Pošto je postavljenje temelja (jednog) dobrog djela najpreča i najneophodnija stvar, a ostvarenje namjene vakufa isto tako nešto najbolje i najsvrsishodnije, to je spomenuti kadija donio odluku kojom je postalo punovažno uvakufljenje (naznačene) svote i (navedenih) nekretnina i pridržavanja obaveze i njihovog povinovanja iznesenim odredbama. Presuda je punovaljana i zasnovana na Šerijatu i obuhvata sve što je uvakufljeno u skladu sa Šerijatom.

(Na osnovu toga) uvakufljenje je postalo punosnažno i obavezno i (to) sprovedeno kroz sidžil, tako da nikom nije dozvoljeno poslije toga da to mijenja i zamjenjuje bez razloga, pa ko bi izmijenio to nakon što je ovo čuo, grijeh za to past će na onekoji to budu mijenjali. Doista Allah sve čuje i sve zna. To je teklo i napisano u trećoj dekadi diumada 1 972 (25. XII 1564-3. 1 1565).

Svjedoci čina:

Husein hodža, sin Derviošv; Omer hodža, mualim; Hurem, sin Velijin; hadži Mervet, sin Amedov; hadži Kurt, sin Huseinov; hadži Mehmed, sin Đukin (?); hadži Alija, sin Halilov; Husein, sin Širmerdov; (ime nečitko); Mustafa Saraji; Iskender, sin Huseinov; Husein, sin Abdulahov; Omer hodža, hatib; Here (?), sin Ahmedov; Mustafa, dizdar; Mustafa, sin Habibov; llijas-kethoda; Ali-hodža; Bali, sin Muhamedov; Kurt-zade (?) Alija, sin Muhamedov; hadži-Osman; Sofi Husein, sin Sulejmanov i ostala prisutna lica.”

Vakufname u Bosni i Hercegovini (XV i XVi stoljeće), Vakufnama Nesug-age Vučjaka, Prijevod i komentar Muhameda Mujića, Orijentalni institut, Sarajevo 1985.

RELATED ARTICLES
- Advertisment -
Google search engine

Most Popular