Prvi spomen džamije u mahali Žabljak 1143. godine (1730/1731) učeni Bejtić našao je u jednom zapisu u državnoj arhivi u Ankari. Te godine je na prijedlog mostarskog kadije izvršena smjena imama i hatiba u jednoj ličnosti. U sličnim zapisima istog izvora, džamija se spominje i 1155. (1742/1743), 1221. (1806-1807), 1226. (1811) i 1231. (1815-1816). U istim zapisima 1742. godine i dalje Ljubuški se navodi kao kasaba, ali to nikako ne znači, kako ističe Bejtić, da taj status nije stekao mnogo ranije. Po njegovim riječima, naselje ispod Butorovice, današnji tzv. Gornji grad (tako se danas zove stari dio grada za razliku od naselja u polju), razvilo se, bez ikakve sumnje, daleko prije kandijskog, morejskog i malog rata. (1)
Imam i hatib žabljačke džamije Ibrahim ef. Sadiković u pismu Vakufskoj upravi u Sarajevu 1893. godine traži povećanje plaće i poravnanje duga i pri tome se poziva na vakufnamu bivšeg dobročinioca, hair-sahibije Muhamed-age, sina Sinana.
(2) Tokom rada na novom katalogu arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, cijenjeni istraživač i zaljubljenik bošnjačke prošlosti hafiz Haso Popara, stručnjak za rukopise Gazi Husrev-begove biblioteke, našao je ovu vakufnamu u Istorijskom arhivu u Sarajevu, preveo je i objavio uz dodatna tumačenja na naučnom skupu posvećenom rahm. Hivziji Hasandediću u Mostaru u julu 2010. godine. (3, 4)
Vakufnama je napisana na deset listova dimenzija 21,5 cm x 14,5 cm (dimenzije teksta 16 cm x 8 cm) na turskom jeziku u vidu knjige, lijepim i sitnim sulus pismom, na debljem papiru ručne izrade, tamnobijele boje, bez vodenog znaka. Listovi su dohvaćeni vlagom, ponegdje s tamnim mrljama ispod kojih je tekst nečitak. Tekst je uokviren debelom zlatnom trakom, ojačanom tankim crnim linijama.
Na početku i kraju vakufname nedostaju po jedan do dva lista, Podaci o vakifu, muteveliji, predmetu vakufa i odredbama vakifa su u potpunosti sačuvani. Pošto nedostaju podaci o mjestu i datumu registracije vakufa, imenima svjedoka, imenu i pečatu kadije pred kojim je vakuf uveden u sudski registar, ne može se sa sigurnošću utvrditi da li je ovo original ili prijepis.
U uvodu na prva dva lista govori se o tome kako je vakif spoznao da je „ovaj svijet prolazan, a budući vječan”, da će „oni koji udjeljuju imanja svoja, noću i danju, tajno i javno, dobiti nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati, i ni za čim oni neće tugovati”. (5)
Zatim slijedi čuveni hadis*: „Kad čovjek umre, prestaju teći njegova dobra djela, osim u tri slučaja: ako iza sebe ostavi neku nauku kojom će se ljudi koristiti, ako ima čestito dijete koje će se za njega moliti ili ako ostavi trajno dobro djelo od koga će mu sevapi stizati.”
Dalji tekst vakufname u prijevodu učenog Popare glasi:
…Imajući sve to na umu, dobrotvor koji nastoji što više dobrih djela učiniti, oslonac slavnih i uglednih, čija su milostinja i drugi obredi (kod Boga) makbul* i posjetilac Bejtullaha (Kabe) Dobrostivog Vladara hadži Muhammed-aga, sin Sinana, odobaše, nastanjen u mahali Kiziltaš u Bogom štićenom Carigradu, presvijetloj prijestolnici Osmanskog carstva, na časnom šerijatskom sudu i uzvišenom forumu vjere Muhammedove, a u prisustvu Halila, sina Ejjubova, kojeg je postavio za muteveliju u svrhu registracije niže navedenog vakufa, od svoje dobre volje dao je slijedeće, po šerijatskim propisima, valjano očitovanje i priznanje:
Potpuno uvjeren u istinitost (kur’anskih) riječi: ‘Allahove džamije podižu samo oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju’ (6) i časnog hadisa: ‘Ko u ime Allaha podigne džamiju, Allah će njemu podići kuću u Džennetu’, iznad tekućeg izvora u mahali Žabljak, u kasabi Ljubuški, koja potpada pod kadiluk Gabela u Rumelijskom vilajetu-u ime Allaha, Vladara Stvoritelja—iz svog najčišćeg imetka i najboljeg što imam za potrebe džamije koju sam podigao radi obavljanja propisanih namaza i drugih pohvalnih obreda i velikog, neophodno potrebnog mekteba, izdvojio sam:
dva dućana ispod mekteba, čije su granice poznate mještanima i susjedima
imanje ispod čaršije koje sam u skladu sa šerijatski valjanim hudžetom kupio i doveo u svoje vlasništvo od Gazi Mahmud-zade, što s jedne strane graniči Muhammed-begovim imanjem, s druge strane Hasan Havadže-ovim vinogradom, s treće strane Abduselamovim vinogradom, a s četvrte strane javnim putem, a koje se sastoji od kuće sa tri prostorije u prizemlju, bašče s rodnim i nerodnim voćkama i vinograda, dvije kuće pored džamije, koje s jedne strane graniče Abdurrezzak-zadeovim posjedima, s druge strane čaršijskim dućanima, s treće strane časnom džamijom i s četvrte strane javnim putem,
objekat u blizini musale, čije su granice mještanima i susjedima poznate, a koji sam kupio i na sebe preveo od Talib-agazadeovih, te u gotovu novcu koji je trenutno u prometu (akčama*) iz mog najčišćeg imetka i najboljeg što imam tri iznosa:
- stotinu i jednu hiljadu akči
- trideset pet hiljada akči
- još jednom trideset pet hiljada akči
Što ukupno iznosi stotinu sedamdeset i jednu hiljadu akči i to sve u ime Allaha, Jedinog Vladara, a pred dušu Allahova poslanika (Muhammeda), kao trajno dobro, dok je svijeta i Vijeka, uvakufio, izuzeo iz prometa i zavještao u dobrotvorne svrhe, postavljajući slijedeće uslove:
Prvo
Neka se pomenuti iznos od stotinu i jedne hiljade akči, uz jak zalog i pouzdanog jamca, daje na interes, tako da se za datih 10 akči svake godine dobije jedanaest akči i jedan pul* , tj. na svaku hiljadu akči 125 akči godišnje dobiti.
Neka se od, na tako dozvoljen (halal) način uvećanog iznosa, tri akče dnevno daju za mutevelijsku službu, jedna akča dnevno za pisarsku službu, pet akči dnevno za imamsku službu dvije akče dnevno za hatibsku službu. Uslovljavam da hatibsku službu obavlja onaj ko bude imam.
Neka se onome ko bude muallim u spomenutom mektebu za muallimsku službu daje dnevno šest akči. Onome ko bude imam u spomenutoj džamiji uslov je, da ako bude mogao, obavlja i muallimsku dužnost.
Prvom i drugom mujezinu u spomenutoj džamiji neka se za njihovu službu dnevno daju po tri akče.
Neka se kajjimu* za njegovu službu daje jedna i po akča.
Onome ko u spomenutom mektebu bude pomoćnik muallima (kalfa) za njegovu službu neka se daje dnevno jedna i po akča. Neka onaj ko bude pomoćnik muallima u spomenutom mektebu svaki dan prouči po jedan džuz iz Kur’ana i neka sevabe za to pokloni pred dušu mog rahmetli oca Sinana odobaše i neka mu se za tu službu dnevno isplaćuje po dvije akče.
Isto tako, neka onaj ko bude kajjim spomenutoj džamiji svaki dan prouči po jedan džuz iz Kur’ana i neka sevabe za to pokloni pred dušu moje rahmetli majke Merjem-hatun i neka mu se za tu službu dnevno isplaćuju po dvije akče.
Onaj ko bude imam u spomenutoj džamiji neka svaki dan prouči jedan džuz iz Kur’ana i neka sevabe za to pokloni pred moju dušu i neka mu se za tu službu dnevno isplaćuju po dvije akče.
Neka se svakih.,.(nečitko) po šest oka voska i u spomenutoj džamiji na obje strane postave mukave* i neka se pale za vrijeme noćnih vaktova namaza.
Neka se, isto tako, svake godine nabavi po dvanaest oka lojanica i sa kartonom postavi s obje strane mihraba na dva svijećnjaka i neka se po starom običaju pale uz ramazan, uoči petka i drugih mubarek noći. Neka se za njihovo paljenje dnevno daje po jedna akča. Neka se dnevno po jedna akča, tj, tri stotine i šezdeset akči godišnje, troši za nabavku čistog ulja za paljenje kandilja na munari za vrijeme ramazanskih noći, uoči petka i drugih poznatih mubarek noći.
Ko god u spomenutom kadiluku bude kadija, neka mu se dnevno daje po pola akče. Svake godine u svetom mjesecu muharremu neka mutevelija obračuna i nje. mu predoči obračunski defter.
Što se tiče dvaju dućana koja sam ispod spomenutog mekteba uvakufio, neka jedan od njih bude pod zakupom onoga ko bude mutevelija, a drugi pod zakupom onoga ko bude pisar pomenutog vakufa,
Gore spomenutu kuću sa vinogradom i baščom koju sam kupio od Gazi Mahmud-zadea neka za stanovanje koristi onaj ko bude imam i hatib, Isto tako, neka svaki od dvojice mujezina za stanovanje koristi po jednu od dvije kuće pored spomenute džamije.
Objekat u blizini musale koji sam sa šerijatski valjanim hudžetom kupio od Talib-agazadeovih i uvakufio, neka zajednički za stanovanje koriste hatib i mujezini časne džamije koji na bajram na musali obavljaju imamsku, hatibsku i mujezinsku dužnost.
Drugo
Neka se gore spomenuti iznos od trideset i pet hiljada akči, koji sam izdvojio i uvakufio, daje na interes tako da se za datih 10 akči svake godine dobije jedanaest akči ijedan pul, tj. na svakih hiljadu akči 125 akči godišnje dobiti.
Neka se od, s Božjom pomoći, tako uvećanog iznosa, svake godine u mubarek mjesecu ramazanu grupi od tridesetoro djece koja u spomenutom mektebu uče Kur’an azimušan podijeli po pedeset akči za obuću i po pedeset akči za mastilo i papir. Ako djece bude više ili manje od tridesetoro, neka se iznos od tri hiljade akči među njima razreže i podijeli svakome podjednako.
Neka se svake godine u časnom ramazanu hodži u spomenutom mektebu nabave i daju odjeća, obuća i mestve u vrijednosti od pet stotina akči, a njegovom pomoćniku (kalfi) u vrijednosti od tri stotine i šezdeset akči.
Neka se svake godine u spomenuto vrijeme od dobijenog iznosa onome ko bude mutevelija i pisar spomenutog vakufa, prvi i drugi mujezin i kajjim spomenute džamije, svakom pojedinačno, da po stotinu akči.
Treće
Neka se gore spomenuti iznos od trideset i pet hiljada akči, koji sam uvakufio pred dušu Abdulkerim-efendije daje na interes na gore spomenuti način tako da se za datih 10 akči svake godine dobije jedanaest akči i jedan pul, tj. na svaku hiljadu akči 125 akči godišnje dobiti.
Neka se od, s Božjom pomoći, tako uvećanog iznosa, onome ko bude imam u časnoj džamiji koju sam podigao i poslije sabah namaza bude učio suru Jasin, za tu službu daju po tri akče na dan, prvom mujezinu spomenute časne džamije koji prije džume namaza bude učio tarifu* za tu službu daju po dvije akče na dan, drugom mujezinu koji poslije ikindije namaza bude učio suru Amme za tu službu daju po dvije akče na dan,
Neka onaj ko bude kajjim časne džamije, ujedno bude i džabija* i neka mu se za valjano obavljanu službu isplaćuju po dvije akče na dan.
Neka se od spomenutog iznosa onome ko bude mutevelija isplaćuju po dvije akče na dan, a onome ko bude pisar vakufa spomenute džamije po jedna akča na dan.
Neka stanovnici mahale u kojoj je časna džamija budu nazir-hasbi* spomenutog vakufa. Neka kadija, uz znanje i suglasnost svih stanovnika spomenute mahale, ža muteveliju imenuje pobožnu, pravednu, čestitu i bogobojaznu osobu, koju oni budu izabrali između stanovnika spomenute kasabe, Neka se novac od moga vakufa isplaćuje u prisustvu i sa znanjem stanovnika mahale i neka se ništa i nikome ne daje krijući.
Neka se gore spomenuti uslovi i odredbe vakufname ni za dlaku ne preinačuju i mijenjaju, ne dodaju i ne oduzimaju. Ako tokom vremena, dana, mjeseci i godina, vakuf zapadne u krizu, a prihodi opadnu do te mjere da se ne mogu poštovati navedeni uslovi i odredbe vakufname, neka se spomenuti vakuf u potpunosti preda siromašnim vjernicima.”
Na kraju vakufname govori se u uobičajenom odustajanju vakifa i njegovom soorenju s mutevelijom na sudu, kao i u drugim vakufnamama.
Otac vakifa je Sinan, odobaša* u ljubuškoj tvrđavi. To potvrđuje jedan nedatirani arzuhal* ljubuških prvaka upućen Porti, gdje se, pored imama, dizdara i drugih zvaničnîka, nalazi i ime Sinana odobaše. (7) Po njemu je, po svoj prilici, kao vlasniku, jedna njiva u Veljacima dobila ime „Sinanovac”. (8)
Roditelji vakifa, otac Sinan i majka Merjem-hatun, preselili su na ahiret prije registracije vakufname.
Sudeći po vrijednosti vakufa, vakif je bio bogat čovjek. Stanovao je u mahali Kizîltaš u Istambulu i vjerovatno je pripadao vojnoj ili upravnoj eliti. U prilog tome govore i podaci da je bio hadžija i da je nosio titulu age. Bez sumnje da je do visokog položaja stigao zahvaljujući ličnim osobinama, jer je opće poznato da su Osmanlije mnogo više cijenili ljude po sposobnostima i znanju nego po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
Dva ključna podatka u vakufnami, prvi da je Ljubuški tada bio kasaba, i drugi, da je pripadao gabelskom kadiluku, pomažu da se približno odredi godina njene registracije. Od pomoći je i činjenica da vakufnama nije pisana u vrijeme kad je Ljubuški bio samostalan kadiluk. Prema posljednjem popisu Hercegovine iz 1585. godine, u nahiji Ljubuški bilo je 39 seoskih naselja. Ljubuški se naziva i selo i varoš, što znači da nije bio kasaba i da su u njemu zajedno živjeli muslimani i kršćani. U varoši su u većini bili nastanjeni muslimani, ali ona nije bila podijeljena na mahale. Vjerovatno brzo poslije ovog popisa Ljubuški je stekao status kasabe. Ne zna se kad se to bilo, svakako prije 1664. godine, kad je putopisac Evlija Čelebi prolazio kroz naše krajeve, (9)
Nahija Ljubuški bila je u sastavu drinskog (fočanskog), mostarskog, gabelskog i imotskog, a u nekim periodima ljubuškog kadiluka, (10) Gabelski kadiluk postojao je oko 100 godina, od 1598. godine, kad se prvi put spominje u jednom turskom dokumentu u dubrovačkoj arhivi, do 1693. godine, kad pada u mletačke ruke. Sigurno je da je u tom intervalu kasaba Ljubuški bila u sastavu ovog kadiluka, osim u periodima kad je bila središte samostalnog kadiluka, Samostalni nahijski kadiluk Ljubuški,
prema pisanim izvorima, postojao je 1624, (11) 1633, (12) i 1650. godine. (13) Čini se da nije bio duga vijeka i da je ubrzo poslije 1650. godine ukinut i ponovo priključen gabelskom kadiluku. Prema svemu navedenom, može se zaključiti da vakufnama datira iz perioda od 1598. do 1624., najkasnije do 1633. godine, Vakufnama potvrđuje da je mahala Žabljak prije skoro četiri stoljeća imala svoju čaršiju. Čaršijski dućani bili su, po svoj prilici, nanizani nasuprot džamiji, a dva vakifova dućana nalazila su se „ispod mekteba”. Ispod čaršije bile su bašće i vinogradi.
Vakif je uvakufio i „dvije kuće pored džamije” i naveo njihove granice. Žitelji mahale bili su počasni nadglednici vakufa, birali su muteveliju i nadzirali javnu isplatu vakufskog novca. Vakif je naložio da svi poslovi oko njegova vakufa budu javni, lišeni skrivenih radnji i, na kraju, odredio da se vakuf u potpunosti preda u ruke siromašnih vjernika u trenutku kad se ne budu mogle poštivati odredbe vakufname.
